Elementi prozodije u nastavi francuskog kao stranog jezika kod srbofonih učenika

Prozodija predstavlja sastavni deo artikulacione baze govornika koji je dugo vremena bio zapostavljan u nastavi stranih jezika. Najvažnije je bilo ispravno percipirati glasovne jedinice fonološkog sistema jezika koji se uči, pogotovo one kojih nema u fonološkom sistemu maternjeg jezika, a što predstavlja osnovu za njihovo pravilno izgovaranje. U savremenoj fonodidaktici, kao sastavni deo artikulacione baze jednog jezika, ravnopravno sa odgovarajućom artikulacijom glasova, smatra se i njihovo specifično ponašanje u glasovnom lancu, kao i prozodijske karakteristike glasovnih nizova, pre svega akcenat, ritam i intonacija. U tekstu ćemo ukazati na nekolike specifičnosti usvajanja prozodijskih elemenata francuskog jezika kod srbofonih učenika, s obzirom na različitu akcenatsku, ritmičku i intonacijsku organizaciju iskaza u ova dva jezika.

Prosody represents an integral part of a speaker’s articulatory base, which for a long time was neglected in foreign language teaching. The primary focus used to be on the correct perception of the sound units of the phonological system of the target language, especially those absent from the phonological system of the mother tongue, since this forms the basis for their correct pronunciation. In contemporary phonodidactics, as an integral part of a language’s articulatory base, equal importance is given not only to the articulation of sounds but also to their specific behavior within the sound chain, as well as to the prosodic characteristics of sound sequences—above all, stress, rhythm, and intonation. This paper points out several specific features in the acquisition of French prosodic elements by Serbian-speaking learners, given the different organization of stress, rhythm, and intonation in the two languages.